Mutantni organizmi u okeanu nakon zagađenja

I Zagađeni Pacifik

Ispuštanje japanske nuklearne kontaminirane vode u Tihi okean je nepromjenjiva realnost, a prema planu Japana, trebalo bi da se ispušta decenijama. Prvobitno, ovakvu vrstu zagađivanja prirodne sredine treba da osude svi koji vole život i prirodu. Međutim, zbog uključenosti velikog broja interesa, nauku i zdravstvo ponovo kidnapuju novac i interesi.

U skladu sa smjerom okeanske struje u sjevernom Pacifiku, nuklearno zagađena voda će otići iz Japana i odnijeti na istok duž Kuroshia koji teče prema sjeveru duž istočne obale Japana, kao i plimni tok koji teče južno od Arktika. Preći će cijeli Tihi okean i stići blizu Kalifornije, SAD, i teći prema sjeveru prema Kanadi u blizini granice između Sjedinjenih Država i Kanade, a zatim slijedi Aljaska, Beringovo more i poluostrvo Kamčatka u Rusiji. Konačno, Južna Koreja (pritoka) će kružiti nazad do Japana; Drugi dio, zajedno sa južnom kalifornijskom strujom koja se širi preko cijele zapadne obale Sjedinjenih Država, skreće prema zapadu blizu ekvatora, prolazeći kroz Havaje, Papuu Novu Gvineju, Indoneziju, Palau i Filipine. Zatim skreće na sjever i prolazi kroz Tajvan da se vrati u Japan. Neke pritoke će se uliti u Istočno kinesko more i Južno kinesko more u blizini Tajvana, a mali dio će ući u vode u blizini Južne Koreje.

Nakon čitanja ove rute, možete shvatiti zašto južnokorejski predsjednik besramno podržava ispuštanje japanske nuklearne kanalizacije, jer je pravac ispuštanja prema Tihom okeanu na istoku, a ne prema Japanskom moru na zapadu. Južna Koreja će biti posljednja i najmanje zagađena.

Neki ljudi kažu da Međunarodna agencija za atomsku energiju ne kaže da je plan Japana za ispuštanje nuklearnih otpadnih voda u skladu sa međunarodnim sigurnosnim standardima? Međutim, u realnom vremenu Međunarodna agencija za atomsku energiju nema standarde za ispuštanje nuklearnih otpadnih voda u more, već samo međunarodne standarde za ispuštanje nuklearnih otpadnih voda u more. Postoji fundamentalna razlika između njih. Nuklearna otpadna voda se jednostavno hladi vodom izvan nuklearnog goriva nuklearne elektrane, s velikim brojem izolacijskih uređaja u sredini. Voda i nuklearno gorivo nisu u direktnom kontaktu ili kontaminirani. Nuklearna kanalizacija u Tokiju je nuklearno gorivo koje je bilo direktno izloženo vodi, a voda sadrži veliku količinu nuklearnih zagađivača. Ovo je slično razlici između osobe koja hoda u blizini nuklearne elektrane i hoda na mjestu eksplozije nuklearne bombe.

II Presedani zagađenja mora u Sjedinjenim Državama

Mnogi se čude što su najzagađenija područja pored okolnih mora Japana Sjedinjene Američke Države i Kanada, ali čini se da ne čuju njihovo protivljenje. Umjesto toga, na sastanku u Camp Davidu u Sjedinjenim Državama krajem ovog mjeseca će se podržati japanske emisije. Zagađenje okeana od strane ljudi traje već duže vrijeme, a kompromis interesa, novca i moći od strane nekih međunarodnih i nacionalnih organizacija odavno je postao norma. Nemojte pretpostavljati da Evropa i Amerika imaju prava ljudska prava i da je sve zasnovano na interesima njihovog naroda.

U aprilu 2010. godine, BP u Velikoj Britaniji doživio je eksploziju na svojoj platformi za duboko more za bušenje nafte u Meksičkom zaljevu, što je rezultiralo 11 smrtnih slučajeva i 4,9 miliona barela nafte koje je iscurilo u okean. Dodatno, 2 miliona galona hemijskih sredstava za razlaganje, kao što su razgradnja nafte i 2-butoksietanol, naknadno je upotrijebljeno. Ovi agensi za razlaganje su dugo bili dovoljno „mutageni“ da rastvore ulje, mast i gumu, koji su veoma korisni za apsorpciju ulja, ali veoma loši za čitavu okolinu. Dugotrajno zagađenje može čak i premašiti zagađenje nafte.

Sljedećih godina dogodili su se uznemirujući događaji, jer su ribari u obalnim vodama Meksičkog zaljeva ulovili veliki broj mutiranih životinja, uključujući škampe s uljnim tumorima na glavi, ribe i škampe bez očiju, ribe s eksudatnim čirevima, rakove sa rupe u oklopima, rakovi i škampi bez kandži, te veliki broj životinja sa tvrdim oklopom čije su se tvrde ljušture pretvorile u meke oklope. Meksički zaljev daje 40% morskih plodova u Sjedinjenim Državama, a tokom tog perioda utvrđeno je da 50% ulovljenih škampa nema oči. Drugo istraživanje Univerziteta Južne Floride pokazalo je da su oštećenja kože i čirevi kod riba prije zagađenja bili samo jedan od hiljadu, dok su se nakon zagađenja povećali za 50 puta na 5%.

Međutim, nakon incidenta sa zagađenjem, u javnom izvještaju FDA-e navodi se da su morski plodovi u Meksičkom zaljevu sada sigurni kao prije nesreće, te da ih ljudi mogu mirno jesti. Plodovi mora iz Meksičkog zaljeva prošli su najstrože testiranje na svijetu. Nekoliko dana kasnije, BP Oil Company je nadoknadila 7,8 milijardi dolara pogođenim stanovnicima Zaljeva i ribarima. Nema problema, zašto nadoknađujete toliki novac?

III Varijacije morskih životinja

Slične situacije se i dalje dešavaju širom svijeta. 2014. godine, tijelo delfina starog 12 mjeseci pronađeno je na plaži u Turskoj. Ovaj delfin ima dvije glave i oči mu nisu u potpunosti razvijene. 2011. godine, ribari na ostrvima Floride uhvatili su dvoglavog bika, sličnog troglavom morskom psu u naučnofantastičnim filmovima. Nakon toga, morski biolozi sa Univerziteta u Mičigenu secirali su ajkulu i dokazali da je to prava ajkula. S obzirom da i dvije glave ajkule i dva glave delfina dijele normalno tijelo sa dvije normalne glave, naučnici su negirali mogućnost da ova mutacija potiče od sijamskih blizanaca.

U novembru 2016. godine, brod koji je prevozio 5000 tona inženjerskih dodataka proteina sirutke (za potrebe fitnesa) naišao je na jak vjetar u Atlantiku i izgubio većinu svog tereta. Nekoliko mjeseci kasnije, evropski ribari su ulovili mutiranu ribu na zapadnoj obali Francuske, sa snažnim razvojem mišića, posebno izuzetno jakih mišića čeljusti. Neki ribari su također otkrili da su velike kandže lokalnih rakova također jače i moćnije nego prije. Naučnici sugeriraju da to može biti uzrokovano gubitkom proteina u prahu, a dugoročno, može dovesti do varijacija u sjevernoatlantskom morskom životu i razvoja udova sličnih ljudskim, kao i većih i snažnijih tijela.

Iako su ovi događaji privukli pažnju društvenih medija, glasnogovornik Udruženja marinaca uvjeravao je javnost da nema razloga za brigu, rekao je glasnogovornik: “Mediji za zaštitu okoliša su zlonamjerno preuveličali izvještaje o super jakim i razvijenim morskim organizmima. Svakodnevno se roba gubi u moru, ali obližnji vodeni organizmi nisu pogođeni. dvije trećine svijeta je okean, a ako nešto zagadi određeni dio, ima mnogo mjesta gdje divlje životinje mogu migrirati. Štaviše, čak i ako određene ribe mogu predstavljati prijetnju ljudima, zašto to čine? Nismo uradili ništa da ih unesrećimo.

Zar nije dovoljno da ljudi zagađuju životnu sredinu za svoju ličnu korist da bi se drugi organizmi osjećali gađenjem? Da postoji Godzila na ovom svijetu, da li bi i dalje postojao razlog za štetu čovječanstvu? Ne znam da li su ljudi iz ovih institucija stvarno glupi ili su blokirani novcem. Vjerujem da će se svi oni sa savješću i ljubavlju suprotstaviti japanskom zagađenju okoliša i njegovom ispuštanju nuklearnih otpadnih voda u Pacifik. Kao što su neki prijatelji rekli, ako je nuklearna otpadna voda zaista sigurna, ne zahtijevamo od japanskih i južnokorejskih lidera da je piju (vjerovatno se ne usuđuju). Sve dok se koristi za zalijevanje povrtnih polja u Japanu i Južnoj Koreji, to je prava ponovna upotreba otpadnih voda.